Život je ciklus u bezbroj etapa, a moja tri životna perioda dosta su simetrično raspoređena. Ovaj najduži, izraelski, definitivno će biti moja starost u kojoj se podnose svi završni računi. Čak i oni kada su djetinjstvo i mladost bili iznad svake druge potrebe i interesa.
Moja druga trećina je bila prelijep cirkus u predvorju raja, u čijem sam finišu preživio rat, a treća je započela 1995. godine na ovom mom drugom kontinentu gde u januaru, uoči 67. rođendana, dočekujem i penziju.
Predugo sam sanjao neki omanji prijatan stančić, tamo u zavičaju u koji će mi, kad god im se prohtije, svraćati moja preostala rodbina, prijatelji, unuci i djeca...
Ali, neka smo mi samo živi, zdravi i čiste savjesti. Makar i ovdje, na ovom mom drugom kontinentu. I da možemo, ako ništa drugo, putovati barem iz - etape u etapu.
Moje iskustvo je beznačajan puteljak obrastao sitnim, a ponekad i krupnijim, greškama s jedne, i zabludama sa druge strane. Skoro nevidljiva, ali dovoljno široka i prohodna, staza koja s najboljim namjerama vodi kroz predjele čistih misli i osjećanja, stalno se odupirući najezdama korova, prljavštine i laži koje se, poput divljeg šarenog cvijeća u polju, neumorno razmeću.
Tu neuglednu stazicu, u moru širokih i bleštavih koridora i asfaltiranih magistrala, često su kao prečicu do svojih kontroverznih ciljeva, koristili rodoljubi koji nikada ne plaćaju poreze, ni putarine. Direktno preko tuđe egzistencije. Preko same duše, bezobzirno, besramno i uvijek kad im je to zatrebalo.
Takvi me sad najčešće pitaju zašto se ne vratim kad mi već toliko nedostaje „rodna gruda”.
Što sam bliže kraju tog svog puteljka, sa iskustvom koje nikome, a pogotovu meni, više ne treba, primjećujem da su skoro svi dobri ljudi zauvijek prošli, davno prije mene. Skoro da ih nigde više i nema, a kamoli da me čekaju u nekoj u nekoj svijetloj budućnosti.
Odavno mije od svakog novog iskustva preči svaki vedar dan, moj put se ionako zna.
Danas su nam svima maske, zbog korone, postale sudbina, a ja sam u ovoj novoj domovini, gde evo dočekah penziju, najbolje zarađivao baš - pod maskom.
Bijaše to prije četvrt vijeka na samom startu novog života u egzilu kada smo se snalazili kao izbjeglice, hvatajući se svakakvog posla, samo da što prije izađemo iz debelog ratnog minusa i nemaštine. Da nekako ponovo stanemo na svoje noge.
Radio sam godinu dana kao farbar u jednom pogonu za pripremu i pakovanje južnog voća. Pod maskom sam bar nekoliko puta prefarbao jednu cijelu novu fabriku u sred plantaže narandži u Aškelonu. Ujutro od sedam, pa do sedam uveče.
To je bilo i moje prvo veliko iskustvo u novoj domovini, u kojem sam postao vrstan majstor u nečemu sasvim novom jer nikada prije u svom životu u rukama nisam držao pneumatski pištolj - litarsku posudu napunjenu bojom, kojom se pod pritiskom ručno, na okidač farbaju stubovi, stranice, dijelovi, čitavi „pogoni”, sve što treba.
Kada sam se poslije u zavičaju hvalio svojim novostečenim znanjima, jedan bivši direktor u penziji me, čim smo ostali nasamo, iskritikovao zbog mog „hvalisanja”.
„Gdje ćeš se ti s time hvaliti, ipak si ti bio neko i nešto u ovom gradu,” rekao mi je dobronamjerno, na moje iskreno zaprepašćenje.
Kad sam se preselio iz Prihvatnog centra u Nataniji u stan koji smo dobili sedamdesetak kilometara južnije, takođe, na obali mora, ponovo sam našao posao „daj šta daš”. Počeo sam prepakivati pesticide, herbicide i druge otrove, dok se "ne snađem". I tu sam radio pod maskom, ali sam naknadno otkrio da je to, u stvari, gospodski posao.
Posebno kad gospođa Sara i ja ujutru dobijemo nalepnice na hebrejskom jeziku koje se trebaju lijepiti preko francuske deklaracije „kokošije juhe”, kako sam zvao tu skupu vrstu preparata koji su me neodoljivo podsjećali baš na „Podravkinu” juhu.
Zavaljeni u udobne fotelje, u čistom i klimatizovanom prostoru, lijepimo deklaracije na hebrejskom, ćaskajući o svemu i svačemu. Radilo se po osam sati uz polusatnu pauzu za doručak. Šef, debeli Avi, zet čuvene familije Milčen, bio je na čelu ovog njima sporednog, ali veoma unosnog biznisa, samo je povremeno navraćao da nam mahne rukom u prolazu.
Ali starci Hanan i Josi, koji su tu bili radi pripreme posla, prijema robe i poneke isporuke, po cijeli ubogi dan se ubijali su se od dosade. Tamo u zajedničkoj kuhinjici, ponekad zovnu i Saru, da na brzaka ispiju po dva deci brendija, onako usput i naiskap.
Jednog jutra njih dvojica sačekaše me na mom radnom mjestu sa upanjenim svim svjetlima, kao na „Marakani”, sa nekim francuskim kanisterom na stolu, apotekarskom digitalnom vagom, menzurom od hiljadu mililitara, plastičnim litrenjacima u jednoj i čepovima za te boce, u drugoj kartonskoj kutiji pored stola. Uz sami zid bila je i neka plastična posuda, kao dečija kadica.
Cijeli sat i po su mi „objašnjavali” koliko je skup onaj bijeli, gusti, tečni materijal u kanisteru i kako se precizno u mililitar presipa u boce od litre. Ne smije biti mililitar gore, ni dole. Zato je ona menzura. Dakle, prvo se u menzuru odmjeri hiljadu mililitara, prespe u plastičnu bocu od litra a onda na digitalnoj vagi vagi dospe ono što je, zbog gustoće materijala, ostalo na zidovima menzure.
- Ivanta? (Jesi li razumio na hebrejskom) - uglas me po stoti put zapitkuju, dok ja zabrinuto brojim koliko tih kanistera danas trebam prebaciti preko svojih, još uvijek tada, nežnih ruku.
Kada se isprazni kanister, stavlja se nad onu kadicu naopačke da iz njega iscuri i zadnji mililitar preskupog fungicida, pa se odmah hvata drugi. Znači, deset presipanja u menzuru pa iz nje u deset boca, pa precizno mjerenje, dosipanje, odlivanje...
- Jesam. A mogu li ja predložiti kako bih ja to uradio?
- Taazov štujut. Kaha osim et ze mi tamid, ve... (Pusti gluposti, tako radimo oduvijek i...) - vrisnu nervozni Josi, penzionisani vozač autobusa koji ovdje honorariše za moje dvije, tri plate, ako ne i više.
- Rega, rega, Josi, tenlo ledaber. (Trenutak, Josi, neka kaže.), smiri ga stari Hanan, dobar čovjek.
Uzmem deset plastičnih litrenjaka, poredam jednu do druge, kanister u snažne ruke i sipam direktno u boce otprilike do vrha, pažljivo da ne raspem ni kapi. Otvori su široki, pa to ide dosta brzo i kanister postaje sve lakši i lakši. U desetoj boci nedostaje skoro i pola litre, sve je to ostalo na zidovima kanistera i u razlikama u bocama.
Menzura netaknuta i čista, a ja, nakon određene tare, stavljam prvu plastikaru na vagu i mjerim 999 mililitara. Njih dvojica se u nevjerici samo zgledaju, a kad je druga boca zasvijetlila sa čistom hiljadarkom mililitara, ni sam nisam vjerovao svojoj sreći. Oni su bili prosto zabezeknuti, Hanan od sreće, a Josi od jedva skrivanog bijesa. Samo sam poželio da Josija otjeram u vražiju mater i da što prije nastavim sâm sa svojim poslom.
Kada sam nakon dva sata prolazio kraj naše kuhinjice u kupatilo, spremajući se za pauzu, čuo sam ih kako još uvijek hvale genijalnost onog Jugoslovena čije ime još nisu ni zapamtili, kako je skratio proces presipanja barem tri puta, a time povećao ovo, povećao ono.
Iz šupljeg u prazno...
Ma, izdržaću ja u ovom egzilu pet, šest godina, makar i na glavi dubio, pa nazad svoj kući u zavičaj.
Hrabrio sam se tada nekom iracionalnom nadom, a debeli šef Avi me odmah sutradan ujutru upitao otkuda ja to znam šta su pesticidi, herbicidi?
Da mu pominjem poljoprivredne institute i sve one stručnjake iz Novog Sada i Zemuna, o svojim ambicijama da, visokorodne sorte hibrida kukuruza proizvedene u Srbiji, uz pomoć prijatelja inženjera, doktora i stručnjaka, dovedem na izraelska polja? Odustao se i nastavio da stavljam naljepnice na „juhe”.
Kada sam nedugo potom našao posao, koji je bio iznad svih mojih izraelskih snova, u laboratoriji „Plastosaka”, naivno sam pomislio da su maske, konačno i zauvijek, samo moja prošlost.
A evo dočekah vrijeme da i na ulici kažnjavaju, ako se ne nosi zaštitna maska na licu kad kreneš samo po mlijeko i hljeb.
Biće bolje na proljeće, zavodljivo i bez stida opet javljaju mediji.
Aleksa Blagojević, Tel Aviv
Poštovani čitaoci, „Politika” je ponovo oživela rubriku „Moj život u inostranstvu”. Namenjena je pre svega vama koji živite izvan Srbije, širom sveta, koje je životni put odveo u neke nove nepoznate krajeve i zemlje.
Nadamo se da ste primetili da smo se i mi u međuvremenu malo promenili. Sašili smo novo, komotnije i udobnije digitalno odelo, ali i dalje smo prava adresa na koju možete slati svoja pisma, reportaže, zapise i fotografije.
Pišite nam kako je u tuđini ili u vašoj novoj otadžbini. Kako vam Srbija izgleda kad je gledate iz Vankuvera, Osla ili Melburna? Stanuje li nostalgija na vašim novim adresama?
A naša adresa je [email protected]
Pravila su i dalje jednostavna: dužina teksta do pet hiljada slovnih znakova, da je zapisan u nekom uobičajnom formatu, najbolje vordu. Naslovi i oprema su redakcijski, tekstovi se ne honorišu i podležu uredničkim intervencijama.
Vaša Politika
