Do Gorjane Ponjović Balani (49), vlasnice i direktorke „Vud planet” iz Zrenjanina, dobitnice ovogodišnjeg priznanja „Cvet uspeha za ženu zmaja” Udruženja poslovnih žena Srbije za kreativno zanatstvo, zapravo uopšte nije bilo teško doći. Na telefon koji smo iskopali na internetu javio se slatki, dečji glasić i kada smo objasnili koga tražimo, čuli smo jedno „Babaaaa, neko traži mamu”. Dobili smo uskoro i mobilni telefon, uz objašnjenje da će nam se Gorjana sigurno javiti ako nije u pogonu.
Kakav sad pogon, zar preduzetnica i direktorka ne sedi, po definiciji, u kancelariji. Tragamo dalje.
– Izvinite, da li ste vi dobitnica priznanja Udruženja poslovnih žena Srbije, da li ste vi „žena zmaj”?
– Ne, ja sam žena stolar! Evo me u pogonu, koji se nalazi u Zrenjaninu u staroj industrijskoj zoni. To je radionica za preradu drveta i izradu nameštaja. Ovde sam svakog dana – reče Gorjana i priznaje da još neobičniju reakciju izazove kad kaže da je ona – žena drvoseča!
Majstorica za obradu drveta
Istina, ne seče drva u šumi, ali ih seče na brenti! To je mašina za sečenje trupca.
Gorjana Ponjović Balani je majstor za obradu drveta. Radi, kaže, sve i svašta, ali, izričito naglašava, ne radi stolice, jer, dodaje, to je umetnost za sebe, i ne radi parket. Pa zatim nabraja čime se sve bavi njena firma: uređenjem enterijera, eksterijera, uređenjem bašti, restauracijom nameštaja.
Gorjana se ovim poslom bavi 24 godine, a počela je u najvećoj italijanskoj firmi, koja se bavila proizvodnjom stepenica od drveta. Otkriva da je to bio njen prvi dodir s drvetom, ako ne računa ono što je naučila na fakultetu. Naša sagovornica je završila višu tehničku školu.
Danas vodi mali pogon, u kojem, kaže, rade troje: ona i suprug Italijan, a sve više, kao velika, pomaže devetogodišnja ćerka Matea.
– Ja sam rođena Sarajka, italijanska snajka i po izboru Zrenjaninka – kaže Gorjana.
Italija je preokrenula, priznaje, sve u njenom životu: od toga da je preko drveta došla do supruga, koji je bio dobavljač u firmi u kojoj je radila u gradu Forli.
– Želela sam da postanem vođa proizvodnje u toj fabrici, ali to bi teže išlo, jer sam bila i žena i strankinja. Odlučila sam da ostavim posao u toj firmi, a suprug me je poslao u Rumuniju, u fabriku za preradu drveta, da naučim sve faze procesa rada. Vratila sam se u Italiju i otvorila prvu, malu radionicu u garaži svog svekra i od tada do danas nisam izašla iz – piljevine!
Pre 10 godina sa suprugom se preselila u Zrenjanin, jer, objašnjava, tada su u Italiji srednja i mala preduzeća bila potisnuta u drugi plan. Odluka da to bude baš ovaj grad u centru Banata proistekla je iz toga što je njena porodica iz Sarajeva ovamo izbegla 1992. godine.
Otkriva da joj prvi dani posle preseljenja u Zrenjanin nisu bili laki:
– Bila je druga zemlja, mentalitet nepoznat, muž Italijan, još ne zna srpski, beba na putu posle 15 godina braka.
Bilo je perioda kada su hteli da odustanu, ali, kaže, posle četiri godine dolazi do preloma. Prelomna tačka dogodila se kada je Gorjana odlučila da, kako kaže, „ne trči više sama, već da se pridruži određenim udruženjima”. Tako je krenula od Udruženja poslovnih žena Zrenjanina, pa Udruženja poslovnih žena Srbije, do raznih ženskih sekcija.
– Ne samo da sam shvatila da su ova udruženja korisna, već imam i dokaz da je ispravno trčati u grupi. Dobiju se podrška, informacije. Ispostavilo se da se od našeg posla može lepo živeti i u Zrenjaninu, u Srbiji, kao što se moglo i u Italiji. Imamo puno posla, jer izvozimo svoje proizvode u Francusku, već dve zgrade od kulturnog značaja čekaju da im vratimo stari izgled.
Ipak, kaže da firmu za sada nije širila, ali jeste proizvodni pogon: redovno obnavlja park mašina.
– Kako je teško naći stolare ili zainteresovane za ovaj posao, odlučili smo da nastavimo sami. Zato smo se okrenuli restauraciji. Pravo je zadovoljstvo obnoviti, recimo, vrata, stara 120 ili 150 godina.
Ponosno ističe da su nedavno završili restauraciju enterijera crkve u Srpskoj Crnji, koja potiče iz 1770. godine. To su, kako kaže, izazovi u ovom njenom poslu, stalno pomera granice.
Gorjana nađe vremena da održi i poneki čas likovnog ili tehničkog obrazovanja u osnovnim školama. Zahvalna je školama, koje dovode svoje đake u njen pogon da im priča o lepom zanatu, koji od zaborava čuva naše blago. Održi i po neki čas u srednjim školama, a ima i ugovor o tehničko-poslovnoj saradnji s fakultetom i održava letnju školu.
I humanost se računa
Za koronu kaže da joj nije mnogo pomrsila planove, a podstakla ju je da se više posveti humanitarnom radu.
– Ustajalo se dva sata ranije, nosila sam potrepštine i penzije našim starijim sugrađanima u svojoj ulici. Svake druge nedelje oslikavamo školsko dvorište, organizujemo šetnje za malu Taru, za koju sakupljamo novac da joj se kupi slušni aparat – nabraja naša sagovornica.
Gorjana je uvela još jedan lep običaj: rođendane svoje ćerke Matee organizuje kao humanitarne događaje. Umesto da donose poklone, goste su zamolili da u kutiju ubace novac koji je bio namenjen za decu Banata i doniran je za kupovinu logopedskog seta razvojnom savetovalištu. Na proslavi devetog Mateinog rođendana, organizovane su brojne radionice u dvorcu „Kaštel” u Ečkoj. Bilo je više od 400 učesnika, a gosti su bili i deca iz dečjeg sela Sremska Kamenica. Njima su dali i sve poklone i novac skupljen na tom rođendanu.

Šnalica i cvetne rukavice
Teško je održati ženstveni izgled u radnom odelu, na viljuškaru, kombiju, u piljevini, pa Gorjana ne odustaje od šnalica i cvetnih rukavica.
– Znam da je teško otići u preduzetnike, teško je plaćati doprinose, knjigovođu, pogotovu kad imate zdravstveni ili neki porodični problem i želite sve da napustite, ali kada su žene udružene, kada rade zajedno, sve se te stvari lakše prevaziđu – poručuje Gorjana.
Pre tri godine naša sagovornica je bila nominovana za priznanje Udruženja poslovnih žena Srbije, a ove godine je i dobila nagradu.
– To pokazuje da jedna žena za tri godine može stvarno da napreduje. U te tri godine stao je moj uspeh. Na dodeli priznanja stala sam na binu, izgovorila jednu rečenicu, a onda su emocije preovladale. Pre tri godine Udruženje poslovnih žena Srbije mi je dalo vetar u leđa, ove godine mi je dalo krila. Ovo je priznanje za sve žene koje voze kamione, viljuškare, za sve one koje imaju predrasude da ženi nije mesto na građevini, za sve žene kojima je potrebna ovakva podrška – poručuje ova preduzetnica.